nedjelja, 28.10.2007.
Kraj vikenda.... a meni se sutra tako ne ide na posao!!!!! Nisam još spremna ni fizički ni psihički za ispade svoje šefice kojih sigurno neće manjkati!!!
Ali biti će ovo dobar tjedan,malo skračen pa je već lakše!
Kod mene za one koje ponekad i zalutaju ovdje nema ekih novosti,radim, volim i sretna sam. Ponekad stvarno mislim kako je sve na svome mjestu,naravno ima i loših dana.
A sada.....
ON- moje drugo ja
Toliko ga volim da me ponekad strah toga,volim njegov osmijeh,pogled,način na koji me gleda. Uz njega se osječan sigurno i zaštičeno,nekako kad sam s nim nije bitno ni vrijeme ni mjesto samo mi! Vrijeme s njim leti,a bez njega traje cijelu vječnost. I tih pola godine proletilo je u trenu,i znam da treba krenuti stepenicu više a bojim se...Jednostavno me strah,svih emocija toga da zajedno dijelimo sve,toga da potpuno pustim u svoj svijet. A želim to više od svega, jer on je moja ljubav!!
- 20:15 -
četvrtak, 24.05.2007.
Ne, nemam nikakvih opravdanja što nisam pisala već jako dugo. Predugo kad malo bolje razmislim, ali opet nekako je vrijeme proletjelo. Stvarno ide brže kad što si stariji, to je sigurno zbog biološkog sata
. Trenutno se ne mogu požaliti na stvari u svom životu, sve je na svome mjestu. Radim, zaljubljena sam u dečka koji je predobar prema meni,uz kojeg se osječam kao da nitk drugi ne postoji u tom trenu. Odmaknula sam se od stvari ljudi koji su me činili neraspoloženom i stvari koje su me živcirale. Jednostavno uživam u svakom danu i potrudit ću se da tako što duže bude.
On je na nekako čudan način uletio u moj život i sve je počelo tako nekako ko iz vedra neba,ali nam je genijalno zajedno. dobro početak je uvijek takav,ali neka tako što duže potraje. Zadnji problem s neodlučnim dečkom nisam rješila na najzreliji način,jednostavno sam mu se prestala javljati. iako nije baš pomoglo jer tako je s njim,očito je u fazi kadi bi se malo družio sa mnom. Istina je da smatram da mu nisam dužna nikakve isprike ni objašnjenja jer i on se tako ponašao prema meni. Pa neka mu bude kako je htio!
- 16:27 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 29.03.2007.
Živim ta to...
Živim za to da budem sretna i voljena, a da li sam to uz tebe? Da li vrijede ti rijetki naši trenuci za svo ono vrijeme koje provodim bez tebe? Iskreno svakim danom je u meni sve manje želje i volje da pokušam spasiti taj naš odnos,koji se ne može definirati. Moram priznati da nemam ni volje vidjeti te, umorna sam od tvojih izlizanih isprika i pustih obečanja. Zvučiš kao cd za učenje jezika,ponavljaš stalno iste rečenice. Činjenica je da ti ne znaš što želiš u životu,a kamoli što želiš od mene. Dosta je stano sjediti na klupi dok se prava akcija odvija meni pred očima,a ja je propuštam.
Odlučila sam dati si priliku da ostvarim sve ono što želim i zaslužujem, i neću patiti za tobom- nisi vrijedan toga. Možda kada odlučiš što želiš,shvatiš da sam ja negdje daleko od tebe s jasnim vizijama sebe i svoje budućnosti.I ovo je zadnji post koji pišem o tebi jer ipak si dobio i previše prostora
- 21:55 -
petak, 16.03.2007.
Treba mi snage za kraj
Kako je nevjerovatno da mogu u jednom trenutku totalno zaboraviti na sebe i sve svoja uvjerenja? Ponekad se pitam da li mi je uopće i preostalo i trunka razuma. Ma je sigurno,ali uz njega kao da zaboravim na sve. Žalosno je na to da pristjem na te mrvice nečega što mi nudiš,a zaslužujem puno puno više. Svatko zaslužuje.No eto ponekad stvari nisu uvijek onakve kakve bi trebale biti. Sve što želim je netko kome će biti stalo do mene jednako kao i meni do njega. Nekog tko će bti tu i da se zajedno smijemo i da mi da snage kada stvari nisu najbolje. Želim nekog tko je spreman pustiti me u svoj život</strong>,a ne samo tek odškrinuti vrata.
Nadam se uskoro da će stvari doći na svoje.Moje mišljenje je da je i crno i bijelo bolje nego sivo,a naša situacija je upravo tako siva. Ponekad se pitam kako odabrati koga poslušati srce ili razum? Daleko od njega razumno mogu gledati na sve,no kraj njega "ne vjeruje srce pameti". Treba mi hrabrosti da napravim taj korak,a opet ponekad mislim da je i bolje i tako nego biti bez njega. Ne mogu zamisliti da ga ne vidim ,ne čujem da više nije dio mog života. A to je neizbježno da bi mogla dalje jer ovo je uzalud potrošeno vrijeme. Previše se dajem za nešto što nema budućnosti. I opet s jedne strane bezobrazno je do njega što si daje za pravo da tako uletava i moj život i unosi zbrku. Iskreno ne razumijem ga,ne želi me pustiti a ne želi ni neku obavezu. Mislim da je vrijeme za takve gluposti davno prošlo i da se počem ponašati kao odrasla osoba jer to sigur
- 18:09 -
utorak, 13.03.2007.
I don't know what to do with myself
Volim sunčani dan,procvjetalo drveće i taj miris prolječa. Volim hrpu malih sitnica i svaki trenutak svoga dana,ali ne i danas. Ne i ovih dana...ne pamtim kada sam se zadnji put osječala tako tužno kao i zadnjih par dana. Jednostavno ne mogu naći išta što me veseli i zbog čega bi se malo oraspoložila. Čak i sve moje omiljene stvari su mi glupe i beznačajne. Sve bez tebe mi nema smisla. Bez tebe briga me da li je mrak ili svijetlo, da li je kiša ili sunce, da li je crno ili bijelo.... Bez tebe briga me za sve, uopće mi ništa nije važno. Ponekad se bojim toga koliko jako mi nedostaješ,a ovih zadnih dana ne mogu prestati misliti na tebe bez obzira na to što radim i gdje sam. Uz hrpu ljudi koji me okružuju osječam se kao Pale sam na svijetu. Tako bi htjela da si ovdje i da me samo zagrliš bez riječi. Samo bih htjela da si tu, i ne moraš išta reći...samo budi tu. Nedostaje mi tvoj glas, tvoj smijeh, tvoj zagrljaj i poljubac, tvoja ruka u mojoj. Nedostaje mi tvoja prisutost, tvoja blizina. Vjeruj mi da ne postoji stvar koja me ne podsječa na tebe. Ti si mi prva i zadnja misao svakog dana. A svaki dan je tako beznačajan jer prolazi bez tebe. Osječam se tako tužno i osamljeno da ne mogu ni opisati. Mrzim to što sam bez tebe, mrzim to što mi ne dostaješ i mrzim taj prokleti mobitel koji ne zvoni baš sada. Mrzim to što ne mogu naći nešto što me čini sretnom, a da ne uključuje tebe. Užasno sam ljuta ne sebe što te toliko volim! I to što sad pišem ovo,jednostavno katastrofa. Molim te da nestaneš iz mog života,ali trajno. Ne mogu više ovako,bit će grozno ali preživjet ću
- 21:38 -
petak, 02.03.2007.
Eto petak, stvarno mi je brzo prošao tjedan iako da sam se baš nešto jako pretrgla na poslu ne mogu reći. Sve bilo super da me ova prehlada ili viroza ne muči već danima. Živim ko u karanteni, nigdje ne idem. Nije da ne bi ali jedva se uspijem dovuči s posla. Eto obično kažu da je svaka promjena dobra,pa sad... Tako sam ja promijenila svoje radno mjesto i sad mi opet treba malo vremena da se priviknem na ljude i na njihov raspored. Iako moje je pravilo da na poslu nemaš prijatelja,samo ljude s kojima s manje ili više dobar. A sad par riječi o mojim novim kolegama: nisu loši, ali nije baš tako dobra radna sredina. Svi se nekako drže suzdržano i malo distancirano, a to mi je vrlo čudno. Mislim i ja sam za to kad se radi radi se,ali baš minimlana komunikacija i nije nešto na šta sam navikla. Ali briga me ako je njima tako dobro meni još bolje, pa ionako se ne planiramo družiti. Baš mi fali moja stara ekipa s posla,a šta mogu kad su me prebacili. S njima mi je bilo fenomenalno,bar si imao s kim se i našaliti,a mislim da bi ovi umrli da se nasmiju ipak oni rade izuzetno važan posao.
Ali ipak uz posao,totalno sam smetnula s uma (ili barem zgurala malo u stranu) probleme s njim. I trudit ću se da tako i ostane i dalje. Jednostavno nisam sigurna da li ga želim vidjeti. Dobro znam da kad sam blizu njega zaboravim na sve loše stvari i odjednom je sve super. A relano gledano mi smo jako daleko od toga. Iako da kažem da mi ne fali,lagala bi. I to užasno jako,ali trebam si stvarno srediti život i napraviti najpametnije moguće. Dobro sam svijesna da on nije na popisu dobrih stvari (OVO SAD PRIČAM UKLJUČENA MOZGA) Istina je da mi je vrijeme koje provodim bez njega i daleko od njega,bezgranično dugo. Istina je i da tjednima nisam spavala, i to da u svima tražim njega,i to da ga još ludo volim i da sam zaljubljena u njega puno previše. Istina je da ni sama ne znam da li radim pravu stvar,ali znam da ne mogu više čekati to nešto što se nikad možda i neće dogoditi.Trebam ga sadi uvijek jednako,i ne mogu više biti u stalnom prilagođavanju njemu i njegovim fazama u životu. Zaslužujem bolje od toga,i krajnje je vrijeme da sam sebi postanem broj jedan. Preživjet ću,a i s vremenom možda i zaboravim da sam ga ikad znala (hahahahaha )
- 21:08 -
utorak, 23.01.2007.
Zašto se kazaljke na mom satu ne mogu pokopiti?
Baš se osječam loše,a nemam razloga za to. Bio je jedan mali,kojeg sam u svoje vrijeme jako voljela. I kad sam bila s njim bilo je savršeno,ali ne i za njega. Krivo vrijeme! I tako nakon nekog vremena sretnemo se opet,odemo na kavu,na cugu... i fenomenalan je prema meni,gleda me na prekrasan način. I bilo bi super da sam ja ista od prije,ali nisam. I dobro mi je razgovarati s njim,ali ništa više od toga. Nemam potrebu vidjeti se sjim svaki dan,čuti ga ili bilo što drugo.Navikla sam da već dugo nije dio mog živto, a glupo je misliti da bi mogli biti frendovi. Užasno mi je to što u isto vrijeme ne mogu osječati neke stvari i što znam da sam ga na neki način povrijedila,ali jednostavno ne mogu. Ne možeš biti kako robot da programiraš kada ćeš i koga voljeti. Žao mi je jer mi je stvarno drag i dobra je osoba,ali eto opet krivo je vrijeme.
I ne mogu se rješiti tog osječaja krivice,a nemam se zašto loše osječati jer znam da nisam ništa napravila zbog čega bi trebala imati grižnju savjest. Ponekad se pitam da li se to događa svima ili samo meni?? Zar ja ne mogu biti s nekim tko će u isto vrijeme htjeti isto i kome će biti stalo do mene jednako kao i meni do njega? Očito previše tražim,samo znam da mi je već svega skupa dosta. Baš je glupo biti odrastao
- 18:02 -
ponedjeljak, 22.01.2007.
Definitvno nisam tipično žensko...umara me višesatno hodanje po dućanima,ježim se od pomisli da izađem van u tajcama (kako nalaže posljednja moda) i kad izlazim u torbici imam samo sjajilo koje se ponekad ni ne sjetim ponovo staviti. Vrlo je vjerovatno da ću se između neke srcedrapateljske drame i utakmice lige prvaka odlučiti za drugu varijantu. No bez daljnjega da se volim srediti,našminkati i obući tu preslatku suknjicu,ali nekako mi to nije glavni i jedini cilj u životu.Volim biti samostalna i nikome ne polagati račune,na neki način volim svoju slobodu... ALI sve je to tako dok ne dođe on.
On,kojeg volim i s kime želim provoditi svaki tren svoga dana.I tada je moje ponašanje baš pravo žensko... Jednom davno obećala sam samoj sebi da nikad neću biti jedna od oih posesivnih cura koje stalno zovu i provjeravaju gdje je i s kim je. I uspijevam u tome,iako ponekad se pitam da li je istina to što kaže. Ponekad se bojim da mu nije do mene stalo jednako kako meni do njega. Iako zna da je iskren,zapravo ne znam osobu koja je iskrenija od njega i uz njega po tom pitaju i ja postajem bolja. Mrzim pričati o sebi i svojim emocijama i to je jedna moja velika mana. Vjerujem da mu potom pitanju nije lako sa mnom,iako me već predobro poznaje pa uvijek nekako sve uspije sazanati od mene.
željela bi kada bi barem i on htio toliko biti sa mnom kao ja s njim,pa meni on nedostaje čim se okrenem i odem korak dalje od njega. Svejsna sam da ovo i nije onako kako bi trebalo biti,no ne mogu zamisliti biti bez njega. Pa jedva da i primjetim druge oko sebe i briga me ako ću taj dan dobiti 20 poruka ako nijedna nije od njega. Briga me da li sam na najljepšim mjestima,najboljim mjestima i tulumarim po najboljim klubovima ako on nije sa mnom. Meni je s njim fenomenalno i na klupi u parku. Obožavam svaki tren proveden s njim i u tom trenutku srce ne sluša razum.
Kako bi htjela da mogu samo realno gledati na nas. U tim rijetkim trenucima razuma znam da ima puno stvari koje ne valjaju,ali ja ih upotrno guram u ladice i čekam da se netko zamahne štapićem i napravi sve umjesto nas.
- 12:45 -
ponedjeljak, 06.11.2006.
Većinom sam dobre volje, uvijek gledam pozitivno i svemu i svakome nađem nešto dobro. Trudim se ,koliko mogu, uvijek činiti najbolje što mogu i pomoći drugima. No ponekad se jednostavno zapitam, ima li ti uopće smisla? Nekako sve manje vjerujem u onu staru dobro se vraća dobrim, čini mi se kao da se danas polako gubi svaki trag ljuskosti i svatko samo gleda i brine se za sebe. Ponekad kažem sama sebi kako ću okrenuti ploću i kako ću i sama biti takva, no jednostavo ne mogu. Ne mogu protiv sebe. Tako me ponekad ljuti što slijepo vjerujem ljudima, u biti vjerujem ti 100 % dok me ne razočaraš. Kad jednom izgubim povjerenje u nekog teško da ću mu ikada više vjerovati.
Iskreno više volim ljude koji odmah pokažu kakvi su,nego oni koji kao ne žele nikog povrijediti,a onda naprave takve stvari da se danima ne možeš opraviti od šoka. Užasno me ljuti što se tako lako vežem za osobe i dajense maksimalno ,i je prvi put da završim povrijeđena.
Danas se stvarno osječam užasno i znam da je to samo faza,jedan loš period koji će proći.
Jednostavno nemam volje niti s kim razgovarati niti koga vidjeti,samo želim da što prije prođe ovo loše rapoloženje
- 19:11 -
nedjelja, 22.10.2006.
Vau prošlo je jako dugo od kada sam zadnji put pisala,onda je još bilo toplo ljeto iako se ne može ni sad reći da je hladno. Da se mene pita nikad ne bi trebalo biti manje od 10 stupnjeva. Eto uživam u nedjeljnom popodnevu,čak sam i kolač napravila iako baš nisam nešto zadovoljna kako je uspio ali nema veze.
Danas se osječam baš nekako čudno,neki osječaj koji ne mogu definirati. Trudim se ne razmišljati o nekim stvarima koje me muče jer u ovom trenutku ih nisam spremna rješiti,a ni ne znam kako. Uvijek me iznova fasciira kako je lako drugima dati savjete a kada se ti nađeš u toj situacij napraviš upravo suprutno. Nekako kao da onda ne možeš vidjeti realno stvari oko sebe. Baš sam neki dan razgovarala s frendicom o stvarima koje bi htjele napraviti. Stvarno ima nekih sitnica koje se mogu bez problema ostvariti,a u zadnje vrije sve se češće pitam da li ću jednom naći nekog s kim ću poželjeti provesti ostatak života. Nekoga tko će me voljeti i biti moja stijena,nekog tko će me nakon lošeg dana samo zagrliti i jedim pojupcem otjerati sve loše. Nekog s kime ću zagrljena slušati kako vani kiša,nekog s kime ću kričiti stazama života hrabro jer znam da je tu i da me bezuvijetno voli. Ponekad se uz sve ljude oko sebe osječam osamljeno,kao da sam sama na svijetu. Imam osječaj kako svaki tren dolaze neke nove stvari i kako se neprestano moram prilagođavati na te promijene,a stvarno mi se ne da više.
- 15:11 -
